U kolumni koju piše za britanski Guardian pjevač planetarno popularnog benda Franz Ferdinand iznio je svoje dojmove stečene tijekom kratkog boravka u našoj metropoli. Dok su se ostali članovi benda u zagrebačkom klubu Jabuka do sitnih sati zabavljali sa svojim odanim obožavatelji (ca)ma, Alex Kapranos se odmah nakon izvrsnog koncerta na zagrebačkoj šalati povukao u hotelsku sobu kako bi za Guardian napisao nekoliko redaka o svojem kratkom boravku u Zagrebu. Simpatični Alex uglavnom je iznio svoje dojmove o hrvatskoj gastronomiji, pa se već u drugoj rečenici osvrnuo na našu slavnu deliciju - pršut - opisavši ga kao jedinstvenog i osobito naglasivši da je njegova slanost daleko ukusnija i podnošljivija od onoga što pružaju njegovi talijanski i španjolski srodnici. Kapranos se prisjetio i svog posjeta restoranu Sorriso gdje se, uz puno muke, pokušao zahvaliti na hrvatskom jeziku, no, kako sam kaže, njegovo hvala zvučalo je otprilike kao hoovallurgh. Massimovu pjesmu koja je svirala u restoranu opisao je kao moćnu baladu iz 80-ih uz zamjetnu premoć suglasnika, što je u njegovim ušima zvučalo kao szjckvcmpscljmj europsoj bajbji. I istarsko vino je naišlo na njegovo odobravanje, a osobito ga je oduševila biska, koja je, zaključuje Kapranos, savršena za kraj kraljevskog objeda. Zagreb je također našao mjesto u srcu mladog pjevača. 'Očit je austrougarski utjecaj u ovom prekrasnom gradu koji svojom razbarušenom ljupkošću podsjeća na umornu manekenku što se nakon iscrpljujućeg provoda vraća kući', poetično je zaključio.

Alex Kapranos iz Franz Ferdinand u svojoj redovnoj prehrambenoj kolumni u Guardianu opisao je kako mu se proveo želudac u Zagrebu. Prvo je nahvalio pršut kojeg suši bura, a on ga je iskombinirao s palentom i tartufom. Poslije je grickao raviole, što i ne zvuči previše domaće. Piše o gradu Zagrebu kako se osjeti austro-ugarski osjećaj, dok je u restoranu Sorriso slušao nešto što mu je zvučalo kao power balade iz 1980.-ih, a objasnili su mu da se radi o Massimu. Dopalo mu se i istarsko vino, iako je više pao na bisku…

ZAGREB  Oduševljen večerom u zagrebačkom restoranu Sorriso, frontmen škotske grupe Franz Ferdinand i kuhar po struci, Alex Kapranos odlučio je kako će hrvatskoj hrani posvetiti barem jednu svoju kolumnu u britanskom The Guardianu. I dok je pjevač nakon svakog jela uzdišući: "fantastično, fenomenalno..." pomno zapisivao bilješke raspitujući se o porijeklu hrane, ostatak benda preksinoć se prepustio užicima koje im je pripremio vlasnik restorana Robert Bezjak. Sve pohvale stizale su i na račun domaćih vina, a posebice motovunske biske, koja ih je doslovno oborila         
 Hvala... živjeli... doviđenja...  pohvalio se Alex  znanjem hrvatskoga nakon kratkog tečaja  hrvatskog uoči nastupa na šalati.
 
Rekli su da bi rado došli na odmor na našu obalu i da će opet svratiti k nama na klopu. Našalio sam se i ponudio Alexu da na godišnjem odmoru bude dva dana počasni kuhar u mom restoranu  otkriva Bezjak u šali. Istarski specijaliteti posebno su oduševili i gitarista Nicka McCartyja, koji je navodno prije nekoliko godina s djevojkom proputovao cijelu Istru. I dok su se Alex i Nick raspričali za stolom, delicije kao da su basistu Bobu Hardyju oduzele dar govora.
 Diši, Bob, diši... samo polako  zezali su ga kolege. škotski rockeri do restorana su došli pješice, oduševivši se zagrebačkom arhitekturom, kao i pričom o spomeniku banu Jelačiću. Stoga su i slobodno vrijeme uoči sinoćnjeg nastupa na INmusic festivalu iskoristili za razgledanje grada. A na gradskim ulicama zvijezde nisu mogle proći neopaženo, prolaznici su ih srdačno pozdravljali, dok ih je nekoliko obožavateljica zatražilo autograme.

Autor Željka Vuković      Večernji list 04.07.2006  

Renesansa prvog skupog talijanskog restorana u Zagrebu

Souffle sa škampima može se natjecati s bilo kojim predjelom u dva ili tri najbolja zagrebačka restorana, a marinirani škampi na skuti spadaju među ultimativne couverte koje se poslužuju u Zagrebu. S ta dva mala, ali prekrasna bogato-elegantna jela, ovaj je četvrtak počela moja reinicijacija u Sorriso.
Sorriso je otvoren negdje početkom ovog stoljeća, s jasnom nakanom da se profilira kao vrhunski, luksuzni sjevernotalijanski restoran. Ovdje valja reći da u Zagrebu, s već davnom iznimkom jednog restorana u bivšem Intercontinentalu, nikada nije postojao pretenciozan talijanski restoran, nego tek niz trattorija i špageterija, koje su više ili manje podnošljive.
Jedino se Rossini u Vlaškoj, koji je upravo proslavio desetogodišnjicu, pokušavao baviti ozbiljnijim kuhanjem, no s vrlo promjenjivim uspjehom. Vlasnik Sorrisa angažirao je, sasvim logično, tehnički perfektnog talijanskog chefa Stefana Cosattinija, koji danas vodi Incontro u Frankopanskoj.
Prvih je godinu ili dvije Sorriso vrlo dobro funkcionirao: usprkos visokim cijenama, vjerojatno najvišim iza Esplanade i Marcellina, restoran je bio razmjerno pun, a gosti su izlazili zadovoljni pa i oduševljeni.
Negdje krajem 2003., kada je Cosattini već bio napustio Sorriso zbog kratkotrajne avanture u Villi Dubrovnik, mali talijanski restoran u podrumu zgrade na uglu Boškovićeve i Palmotićeve postao je omiljeno stjecište zagrebačkog društvenog života.
Sjećam se da sam jednom, dok sam ručao s Ivicom Račanom (koji stanuje gotovo pa preko puta Sorrisa), naišao na nekoliko vrlo utjecajnih ljudi iz medija i na društvo viših dužnosnika iz Ministarstva vanjskih poslova, čija se zgrada nalazi odmah iza ugla.
Onda, spletom okolnosti, dulje vrijeme nisam odlazio u Sorriso, da bih krajem rujna 2004. ondje večerao s bivšim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom. Žužul i ja bili smo doslovno jedini gosti te večeri, što je više nego loš znak za bilo koje javno mjesto, a hrana nije imala nikakve veze s renomeom restorana.
I tako sam prestao dolaziti u Sorriso. Pune dvije godine.
Koliko mi je poznato, nisam bio jedini.
A sada ću ponovno postati stalni gost. Današnji Sorriso zaslužuje poštovanje zbog ambicioznog, preciznog i elegantnog kuhanja, izaziva visoku dozu hedonizma i adrenalina te uvjerljivo nadmašuje skoro sve novootvorene restorane u Zagrebu.
Sorrisov menu je kratak, zamalo klasično visokog stila. Gotovo svako jelo izaziva znatiželju i apetit: od već spomenutog soufflea, preko carpaccia od goveđeg jezika, preko zamamne selekcije uzorno skuhanih rižota, poput rižota od škampa s kremom od šampanjca, pa do ustinu perfektno prezentiranih filea lista punjenih škampima.
Steak s foie gras i bijelim tartufom morali smo ostaviti za drugi put.
Među desertima zasad smo kušali jedino bavarsku kremu s medom od kestena, čiji je okus titrao u ustima još dva dana poslije ručka.
Sorriso po prvi put otkako postoji ima i vrlo, vrlo solidnu vinsku listu, čija sekcija šampanjaca uključuje jeftinije, ali izvrsne etikete Henrija Girauda, i definitivno spada među bolje u Zagrebu. Sorriso je danas vrlo ozbiljan, ambiciozan restoran koji uvjerljivo nadmašuje zagrebačke gastronomske standarde.
Nadam se da će uspjeti održati sadašnju razinu kuhanja.

Piše: D. Butković